Dobrodošli među medvjede i ljude.
Čovjek se rađa kao slobodno biće. Sudarajući se sa životom, ljubavi, prirodom, društvom i onim neobjašnjivim nečim, taj isti čovjek uči kako ta sloboda ne postoji. Iza tih sudara ostaju rane. Privilegirani na kraju pronađu sreću, ili takav neki osjećaj koji se rađa u trenucima kada se u granicama sputane slobode osjećamo nevjerojatno lakima. I kada dobro znamo da u tom trenutku ne bismo radije bili nigdje drugdje. Nego baš ovdje i sada.
No, vratimo se onim ranama na početku. Jedna krasna književnica, Héléne Cixous, tvrdila je da “rane mogu biti fatalne ili s vremenom srastaju u ožiljke. Takvi ožiljci pričaju priču”.
Tako je i u ovoj predstavi koja govori o ljudima koji na sebi nose ožiljke. Ti ožiljci postaju vidljiva oštećenja, koja ih povremeno nagone da napadaju poput medvjeda. A povremeno urliču poput ranjenih zvijeri. Pate i smiju se. Pjevaju i sviraju. Vole. I tuku.
Nije li upravo sve to u samim korijenima dramske umjetnosti?

Na ovom mjestu treba otvoreno reći: u predstavi “O medvjedima i ljudima” ide se do krajnosti istih. Petparački humor i naglašena pokazivanja snažnih emocija (što bi danas pogrdno nazvali “odom patetici”) nimalo se ne skrivaju. Dapače. Večeras nećete gledati profinjenu predstavu.
Zašto? Zato što je život i jedno i drugo i treće.
Riječi u ustima medvjeda i ljudi svedene su na svoju ogoljelost, povijesno-lokalnu jezičnu bastardnost, pa i puku banalnost, jer i to je ponekad dovoljno da se prenese bol i radost sudara sa životom, ono neizrecivo.
Neizrecivo je ionako negdje drugdje, u procijepima riječi. Pauzama.
Tri točkice.
…
I glazbi.
Jedno bez drugog, drugo bez trećeg, medvjeđa je usluga.

Pavlica Bajsić

Ova priča zasnovana je na istinitom događaju.
Jednom je u Crnoj kronici dnevnih novina izašao neveliki naslov: U BANCI AKTIVIRANA BOMBA, podnaslov: ZBOG KREDITA OD 12 000 KUNA STRADALE NEVINE ŽRTVE.
Dakle, ništa posebno, ništa novo i ništa začuđujuće. A ipak zastrašujuće. Jer vinovnici takvih tragedija su jednom možda bili stanovnici sreće.
Mi “kazalištarci” čitajući tako novine ili samo gledajući oko sebe znamo često reći: “E, to da staviš u predstavu izgledalo bi pretjerano.”
Ova predstava je upravo to, pokušaj rekonstrukcije takvog jednog novinskog članka. Pokušaj približavanja tom zrcalu tame u kojem se svaki čas od bilo kuda može pojaviti nepoznati netko i oblikovati, ili potpuno uništiti, ono što nas svaki dan u isto vrijeme i ushićuje i proždire, a to je ŽIVOT.

Dramaturgija predstave je filmska, kako u spajanju scena tako i u samom okviru koji je jednak vrtnji filma unatrag.
Protagonisti tog filma su mali ljudi koje je baš taj život ponekad nagonio da se počnu ponašati nespretno, nezgrapno, pa i nasilno. Poput medvjeda.
Medvjed: ljupki pufasti medo, skoro pa sinonim za dječju plišanu igračku.
Medvjed: zvijer pred kojom je čovjek inferioran i na zemlji i u vodi pak čak i na stablu.
Medvjed: životinja koja napada ljude samo kada mu upadnu na teritorij. Medvjed, ali i medvjedica: samo čuvaju svoju zemlju i svoju djecu. Djecu prema kojoj su izuzetno nježni. Kao plišani mede.
To su sve i rasponi u kojima se kreću i karakteri naše rekonstrukcije jednog novinskog članka kojemu je na daskama udahnut život. I to tako što je u njega utkano nekoliko sasvim običnih i sasvim stravičnih ljudskih priča.
Kad odvrtim svoj “film” unatrag, mnoge bih stvari u svom životu promijenio, ali što bi onda to bilo? Onda to ne bi bilo to. Što to? Život.
Život u kojemu nema ni samo crnih ni samo bijelih dana. Splet loših slučajeva ponekad može završiti dobro. Baš kao i obrnuto.
Ne znam je li to dobro ili loše.