ČUDO U POSKOKOVOJ DRAGI ILI BILO JEDNOM MEĐU POSKOCIMA

„Čudo u Poskokovoj Dragi“ novi je roman Ante Tomića koji osebujnim humorom i nevjerojatno vjerojatnom pričom o Jozi Poskoku i njegovoj četvorici sinova zarobljenih u prostoru Zagore, zaboravljenih u vremenu koje ih mimoilazi – sigurno pronalazi put do kazališnih dasaka.

Ovo je „čudo“ intrigantno i drugim medijima umjetnosti, pa tako i pokušaju uprizorenja, ne samo zbog vještog pripovijedanja i živopisnih likova, već i zbog dramaturškog modusa ispreplitanja događaja i „saplitanja“ radnje dinamikom „vrele krvi“ koje rezultira iznenadnim obratima i neočekivanim, dramatičnim situacijama. A upravo taj namjerni i promišljeni kaos u kojem te situacije mijenjaju žanrove od vodvilja, komedije, preko trilera, romana ceste i ljubavne priče pa sve do čuda – osigurava s jedne strane preciznu sliku vremena, prostora i u njemu zatočenih ljudi, a s druge pak ostavlja mogućnost da se ista priča u tom drugom mediju interpretira na više načina inzistirajući ili podcrtavajući neke od segmenata za koje se zbog prirode promjene odlučuje.
Jozo Poskok, udovac u mentalnoj izolaciji po njegovima nazvane drage u kojoj „zakon ne štiti“, uzgaja, na svoju sliku i priliku, sinove Krešimira, Branimira, Zvonimira i Domagoja, sve nazvane, prirodno, po hrvatskim knezovima i kraljevima, uvjeren da to i jest domet i esencija ove obitelji. Jede se pura na sto načina i sve što uz to slijedi. Tada najstarijemu, Krešimiru, pada na pamet strašna i nadasve suvremena ideja – pronaći ženu. I sjeti se tako svoje davne, ratne ljubavi. Tada počinju „problemi“.

Međutim, ironija koja opisuje taj mentalitet i razigrava okolnosti u kojima se on raskazuje ne izdiže se iznad svojih junaka, ne podruguje im se s visoka, već s insajderskom simpatijom pretvara sve u autoironiju u čijem se humornom okrilju ni mi ne sramimo priznati ono što smo prepoznali. Kroz smijeh, za svaki slučaj.
No britki humor koji se etablira u prostoru našeg prepoznavanja situacije i osobina junaka, upravo tom neizbježnom činjenicom da smo razaznali vlastiti odraz – boji taj humor u crno. I izaziva taj smijeh. Koji bi nas trebao zamisliti.
Dakle: sraz starog i novog, borba s pristajanjem na civilizacijske tekovine i na kraju hrabri iskorak prema svijetu – odlazak u Split. U taj pakao globalizacije na naš način prvo odlazi najstariji brat Krešimir u namjeri da u kuću u Poskokovu Dragu dovede tu ženu, jer je bez ženske ruke njihovo kućanstvo na rubu propasti – to golemi su problemi ovih junaka.
A tada: u priču upadaju mediji željni skandala, dižu se branitelji, piju snobovski kokteli po lounge barovima, uključuje se policija, korupcija cvate, lete helikopteri, zlouporabljaju položaji, otimaju žene…
I sva se naša stvarnost prokazuje pred našim očima. Na urnebesno duhovit način.
Željka Udovičić

Veliko je čudo kad dođeš na filmski set ili generalni pokus u kazalište i otkriješ da su oživjeli podmukli čovječuljci iz tvoje glave. Godinu ili dvije tukli su se, prepirali, nadmudrivali i ljubili u tvojim mislima, a okolina je zabrinuto gledala kako trpiš njihovo zlostavljanje, smeteno guraš upaljač u ključaonicu ili posipaš sol po kolaču. Ni sa kim nisi mogao podijeliti tu muku. Dapače, mnogi ti nisu ni vjerovali. Kad načine predstavu ili film po tvojoj priči, to je velika čast, ali možda i važnije, potvrda da nisi lud. Vidiš da živi ljudi zaista izgovaraju rečenice koje si u samoći svoje lubanje mjesecima slušao i htio bi ozareno viknuti: “Ha! Evo vam! Jesam li rekao da postoje!”
Ipak, to zadovoljstvo nikada ne potraje. Ili barem ja nisam tip koji zna dulje uživati. Već kada je otisnut u knjizi, osjećam kako me je zauvijek napustio komadić luckastog svijeta koji sam načinio, a u kazalištu ili kinu još sam dalje od čitave te stvari. Ona više pripada glumcima, redatelju, scenografu, kompozitoru i drugima iz tima predstave. Ja sam sporedan. Meni je uloga kao mladenkinoj materi na vjenčanju, da stojim sa strane i plačem.

Nakon svake premijere neizbježno mi priđu jedan do dvojica da mi kažu da je knjiga bolja, a ja sažaljivo uzdišem i sliježem ramenima čak i kada to nije istina. Po duši govoreći, bilo je ekranizacija i uprizorenja mojih priča koje su uspješnije napravili mudriji i sabraniji pripovjedači od mene, no tko sam ja da proturječim božanskoj istini da je knjiga uvijek bolja. Tu sam da poslušno napravim sve što se očekuje od mene, da se smiješim i primam čestitke, premda se ne osjećam bogzna kako zaslužan. Činit će vam se da špilam skromnost, ali meni zaista, kad sam pisao roman, ova predstava nije bila ni u peti i ne znam kako bih je postavio na pozornicu. Čitava mi je ta kazališna čarolija iznenađenje kao i svakom drugom gledatelju, jedino što ja znam kako priča završava. A ni to nije baš svaki put slučaj.
Ostavio sam ovo iza sebe, Kreši i glumcima prepustio zaplet i likove. Da znate kakve su mi strahote radili ti užasni kreteni iz Poskokove Drage, shvatili bi kakvo radosno olakšanje osjećam u ovom trenutku.
Ante Tomić