TELEPORT U DRUKČIJE
“Krletka” ne postoji samo kao dramsko djelo, vodvilj, boulevard. Krletka je zapravo jedan inspirativan kostur oko kojega se u procesu rada plete predstava. Mi smo prepravljali uloge, ubacivali tekstove, mijenjali scene, dodavali songove,  na svaki način intervenirali u tu, s jedne strane sasvim otvorenu formu-sadržaj malog svijeta kazališnog koji unutar svog kluba, music halla, cabareta, kako hoćete, živi svoj teško stečeni i izboreni život, a s druge strane imali smo vrlo zadanu fejdoovsku strukturu punokrvnog vodvilja koji ne dopušta niti jednu sekundu opuštenosti ili glumačke improvizacije. I tu i počinju  paradoksi rada na ovoj predstavi. Zadali smo si napraviti i „živi“ program, koji svakako podrazumijeva ad hoc kontakt s publikom, ali i uprizoriti vlastitu dramaturšku strukturu samog komada, ne udaljavajući se od osnovnog. To je naime i najinteresantnije od svega – što smo više intervenirali, što smo se više približavali sebi, ulazili u lica bruseći dijaloge prilagođavajući ih našem kazališno – uličnom – gradskom metieru, što smo više secirali ovu našu ksenofobičnu svakodnevicu, mijenjajući i nazive i imena i cijele situacije, to smo se više približili izvorniku. Jednom nostalgičnom svijetu kojem iza sve te lakoće koju  nesebično daje publici svaku večer iza leđa stoje puno mračnije sile nastojeći sve što je god moguće svesti u okvir nekog sustava, bio on rodno, seksualno, nacionalno, korporativno, religijski, ili kako god postavljen. „Biti drugačiji“, fraza koja  zatiče svakoga od nas u svojoj vlastitoj „drukčijoj stvarnosti“ od one propisane, kazališnim rječnikom više „ne igra“. Jer doista, svi smo drugačiji i spomenuti se sustavi redom urušavaju, na radost sviju  nas iz svakojakih „krletki“. Kazalište je ovdje izvanredan teleport izravno u svijet tog „drugačijeg“, mogućeg, a komedija jedno od najreakcionarnijih i najmoćnijih sredstava komunikacije danas. Predlošci su jasni – svijet  je prepun lažljivaca, glupana, bahatih gramzivaca, svakojakih fanatika i političkih, korporativnih reptila. Što im se više smijemo, to će prije nestati. Volimo vas i dobro došli u „Krletku“.
Krešimir Dolenčić

KAKO  INTERPRETIRATI  MOJ  KOMAD…
 Postoje tri načina kojima možemo promišljati komediju koju ćemo predstaviti.
1. Kao lijepu ljubavnu priču, koje nas junaci često navode na to da pomišljamo na kojekakve heroine, ili u kojoj se Romei ponovno nalaze na balkonima svoje Giuliette, koji se u biti ponašaju kao Othello. Kao svojevrsnu love story, u kojoj bi se Michel Serrault, iz posve psiholoških razloga onemogućen postaviti na scenu velike repertoarske heroine, o kojima je oduvijek sanjao, i koje bi bile kruna njegove karijere, kao što su: Marguerite Gautier, Ana Karenjina, Sveta Ivana od Klaonice i Mala Fadette, poslužio svojevrsnim mentalnim androginizmom, koji je danas tako nazočan u našoj epohi, da bi ostvario neku duboku unutarnju težnju glumca, ili glumice, što ja znam. (Nadam se, usput rečeno, da ste uživali u posve proustovskom obratu prethodnog zanosa.)
2. Može se isto tako prihvatiti kao dobra drama, u kojoj se homo i hetero (nabavite rječnik, zaboravio sam vam napomenuti, radi svega što se tiče ovog izlaganja ili potražite sve obavijesti na kazališnoj blagajni, svaki dan od 11 do 20 sati, osim ponedjeljkom, kada to možete obaviti od 11 do 18 sati), ili homo i hetero, da tako kažem, upuštaju u bitku u dirljivoj borbi generacija. Sve u osmijehu zamagljenu suzama, kao što treba između ljudi uljudna ponašanja.
3. Na kraju, u njemu se može vidjeti, u predivnom Levasseurovskom sentropeškom dekoru, preoblikovanju jednoga kapitalističkog, ili židovsko-marksističkog pakla (kako želite, ja nikoga ni na što ne navodim), u kojem ćemo moj mali prijatelj i ja vlastitim tijelima, svaki prema svom ukusu, braniti simbol građanske dekadencije, ili biološki oslobođene budućnosti. Ja, u svakom slučaju, smatram da moram jasno reći kako Albin i Georges nismo maske, ispod kojih bi se mogli kriti Predsjednik Thieu, maršal Tito, Ljudmila Čerina, ili gospodin Leprince-Ringuet.
Zadnja pretpostavka: ako čovjek zbilja nema dovoljno mašte, neka se ne gubi u njoj, ali, po mogućnosti, ni u stvarnosti.  
Naposljetku, radi uporabe u kuloarskim prosudbama, dopustit ću si navesti nekoliko elemenata koji bi mogli postati mamac za moguće razgovore.
Komad bi mogao biti:
-         U najnižem smislu komercijalan.
-         He, he! Ide dalje nego se čini.
-         Kasni petnaest godina.
-         Dolazi prerano/prekasno.
-         Ne bi se smio postavljati u sadašnjoj konjunkturi.
-         Sve je to u stilu glupog bulevariziranja, nespretnog kabaretiziranja ili djetinjastog bernsteiniziranja. 
Jean Poiret, 1973.
L´Avant-Scène théâtre, broj 518.

MOJ NAJDRAŽI PISAC
Jean bi bio sretan kad bi mogao znati da su njegovi komadi objavljeni i da postoje ovako, u jednoj knjizi, zajedno, za potomstvo. Više nego neprispodobivi glumac, više nego zbunjujući televizijski mudrijaš, više nego moj partner na pozornici, u kabareu, u kazalištu i u filmovima tijekom brojnih godina, Jean je bio prvenstveno pisac. Istinski pisac, originalni, maštoviti, besprijekorni. Pisanje skečeva ili kazališnih komada, cizeliranje dijaloga, uvijek u nekom osobnom svemiru, neprekidno su poticali njegov mozak i njegovu energiju. On je crpio iz svega oko sebe, nezasitno je kopkao po ljudskoj prirodi, tražeći ono čime će hraniti male drame svojih velikih komedija. Veselio se kad bi otkrio neke univerzalne značajeve u zakutku kakve ulice. Povrh toga što je bio iznimno darovit, i uza sve to što mu se kao briljantnom duhu sve činilo lakim, imao je neizrecivo veliku radnu sposobnost. Jean Poiret nije pisao samo za sebe. Škola kabareta, koju smo zajedno polazili, usadila je u njega osjećaj za gledateljstvo. Bez gledateljstva, kazalište je žalostan monolog, vježba samoslavlja, posmrtne govorancije. Pa ipak, na tom su beskrajnom putu mnogi pisci i mnogi prilagođivači izgubili taj osjećaj. Jean je u svom osobnom panteonu stavio na istaknuto mjesto Molièrea i Guitryja, on je jedan od malobrojnih sinova koje bi oni bili priznali. Ali, on je volio i Marcela Aymea, Jeana Anouilha, Andrea Roussina ili Francoise Dorin. Gdje su, uostalom, suvremeni autori sličnih razmjera i slične učinkovitosti koji bi danas uspjeli napuniti kazališta?
Kada smo krenuli s tim duom, koji nas je približio kabaretu i poslije, vrlo brzo, televiziji, za mene nezaboravnim skečevima, kao što su Možeš ravnati orkestrom, Jerry Scott, u kojima su se vodili neizrecivo slobodni dijalozi o pustolovinama jednog zajedljivog glumca koji se vratio iz Hollywooda ili o zgodama jednoga skitnika kroz pokrajinu Correze ili o istupima jednog parlamentarca koji je proglasio neovisnost svoje pokrajine; i već se u tomu, u svojevrsnom propitkivanju apsurdnoga, mogao naslutiti tvorac smiješnih situacija, temelj Jeanovih pobuda. Ali, to njemu nije bilo dosta. „Kako možeš očekivati da će me jednog dana priznati kao pisca – povjerio mi se jednog dana – ovakvim trivijalnim trikovima? Moram početi pisati istinske komade…˝ Jean Poiret ostvario je svoj san radeći za kazalište u njegovoj pozitivnoj težnji. Kao pisac ili čak kao uspješni pisac, napisao je, osim Krletke i druge, neprispodobive komedije, u neponovljivu stilu, koje su otkrivale njegovu osobnost, njegov sarkastičan pogled na svijet, njegove tjeskobe, njegovu nepokolebivu ironičnost. Čak i u najbulevarskijoj fazi njegova repertoara, kao što kažu kazališni ˝znalci˝, ima otkrića neke ljudske boli, realističnih slika neke uzbudljive situacije, višnjeg pogleda na vječne ljudske osjećaje u naoko grotesknih i ismijanih osoba. Iza smijeha, kojega on umije postupno iznositi, stoji šok jedne mračnije stvarnosti, složenijeg ljudskog života ili, jednostavnije rečeno, međuzavisnost kaotičnih odnosa između muškaraca i žena.
Ali, kako dočarati Jeana Poireta, a da uvijek iznova ne govorim o nevjerojatnoj složenosti naše veze? S kime da je danas ponovno nađem? U radu, kojemu smo se zajedno posvećivali, on je prednjačio neopisivim obzirom, slušajući moje prijedloge, štoviše, vodeći računa o mojim sugestijama, uvijek spreman obogaćivati našu suradnju. To bi se moglo doimati kao svjedočanstvo o nečemu čime on nikada nije ostvarivao svoj poziv, ali ta je njegova umjetnička pozornost zbilja rijetka. Redatelji, partneri, pretvarali su se, uglavnom, da imaju drugačija načela, da bi proniknuli u jedini smjer koji ih je zanimao: njegov. Ako taj smjer ne bi bio piščev, producentov ili izvođačev, svaki bi prijedlog unaprijed bio osuđen, marginaliziran ili ismijan. S Poiretom, on bi postao temeljan, tako da se naš rad na pozornici temeljio na uzajamnom slušanju, na sposobnosti brzog reagiranja na napast improvizacije, bez prethodnih raspravljanja, zato što je naša senzibilnost bila srodna, naši ukusi slični, a naš smijeh zarazan. Dovoljna je bila jedna jedina riječ koju bi lanuo koji od nas ili neočekivan zvuk iz gledališta pa da se pokrene lava improviziranih dijaloga, novih situacija, nevjerojatnih odugovlačenja koji su dovodili do zdvojnosti Jean-Michela Rouzierea, ravnatelja Palais-Royala: ˝Molim vas, gospodo – rekao nam je jednog dana – dopustite gledateljstvu barem to da ne zakasni na zadnji metro. Sinoć je predstava trajala dvadeset minuta duže nego inače!˝ Taj princip obostrane improvizacije bio je vezan uz naše skečeve u kabareu, gdje sam često imao samo dvije stranice teksta, kao okosnicu nastupa. Uostalom, dolazilo mi je da ih podijelim gledalištu i da, zajedno s Jeanom, krenem u drugom, posve novom smjeru. I to je, također, bila njegova stvaralačka dimenzija: slušanje, shvaćanje, uzajamnost i smjelost. Ni jedna invencija nije zaživjela kao provokacija, nego kao dar nebeski. Dio tajne komedije kao takve, u kojemu je ono najbolje često samo ono što nam nije promaknulo.
Ja, dakle, s ushićenjem dočekujem objavljivanje komada Jeana Poireta. Ali čitatelj će ponekad morati sam sebe zamisliti kao gledatelja i pokušati između redova dočarati ono izvan teksta, svu Jeanovu kreativnu imaginaciju koju bi neki nazvali ˝ludorijom˝, stalno lebdeći iznad njegova djela, koje je bilo prvenstveno okidač, koji prevrće njegov vlastiti tekst, transformira ga i proširuje. Što se tiče samih komada, u kojima smo zajedno glumili, ne bih bio kadar rekonstruirati njegove dijaloge. Oni su se izgubili u gromoglasnim salvama smijeha po pariški kazalištima, u kojima nikada poslije nisam čuo takav smijeh kao u ono naše vrijeme.   
Michel Serrault, listopad 2004. (Predgovor knjizi Jean Poiret: La Cage aux folles/Douce-amère; prijevod Vladimir Gerić)

“Satiričko kazalište “Kerempuh” ima novu predstavu za koju će se tražiti karta više – “Krletku” Jeana Poireta. Publika je sa subotnje premijere izlazila smijući se do suza, a zasluge za to pripadaju velikom trudu koji je cijeli autorski i glumački ansambl predstave uložio u hrvatsku inačicu poznate priče.”
(Bojana Radović,”Kerempuh je dobio predstavu za koju će se tražiti karta više”, “Večernji list”)

“Satiričko kazalište “Kerempuh” ponovno ima uspješnicu koja će puniti gledalište i teško da bi mogla ikoga razočarati. Nova predstava “Krletka” premijerno izvedena u subotu na večer u režiji Krešimira Dolenčića, nastala po vodvilju Jeana Poireta (“La Cage sux folles”, 1973.) spoj je sočne drame i cabareta kakav odgovora kazalištu u Ilici, da se čini da su stvoreni jedan za drugo – kao ljubav na prvi pogled.
“Krletka” pršti energijom, a govori o životu i mnogim vrstama ljubavi, takvom žestinom i otvorenošću da ju je nemoguće ne zavoljeti, ne razumjeti, ne opravdati. S druge strane to je ludo zabavna predstava u kojoj je cijeli glumački ansambl doslovno iznio svoju dušu pred gledatelje. I zato su, sasvim opravdano, bili nagrađeni dugim i višetrukim pljeskom, jer je trud koji su uložili zaista impresivan.”
(Helena Braut, “Urnebesna komedija za pamćenje s fascinantnim glumačkim zvijezdama”, Vjesnik)

(…) “Na glumcima se vidi užitak zbor odmora i od svojih standardnih muških tijela i od ograničenja različitih tipskih uloga muškoga roda. Samim time i gledateljski ulog u izvedbu stalno raste: iako nam “Krletka” pjeva, pleše i glumi gotova dva i pol sata bez pauze, bila je na premijernoj izvedbi ispraćena desetominutnim aplauzom i serijom izvođačkih naklona, što svakako govori o gladi publike za programom koji se služi i kabaretskim nastupom i mjuziklom i klasičnom komedijom zabuna. No možda još više o sposobnosti “Kerempuhova” glumačkog ansambla da se nosi sa suvremenim žanrovskim hibridima, kao i redateljski zdušno podržanom i politički važnom obranom transseksualnih, homoseksualnih i transvestitskih životnih izbora.” (…)
“No zadržimo se i na majstorski postavljenim rolama: ulogu za pamćenje ostvaraje Hrvoje Kečkeš kao Albin, pjevačka zvijezda noćnog kluba »Krletka« te kostimografski, mimski i pjevački dvojnik Gabi Novak (iznimno uspjele adaptacije svih korištenih songova u domaći kontekst supotpisuju Mario Mirković i Zvonko Presečki). 
Kečkeševo tumačenje ženskosti ne ide prema groteski, iako se stalno zafrkava sa sentimentima razmažene i prgave dive, toliko omiljene u različitim queer estetikama. Kečkeš, međutim, čuva i eksplozivnost i veliku toplinu »zlatnog«, da ne kažem majčinskog srca, a izvrstan je i u igranju introspektivno postavljenog pjevačkog repertoara, toliko karakterističnog za zbiljsku i nimalo estradnu Gabi Novak. Šteta je samo što Kečkeš katkad prebrzo ulazi u egzaltaciju i što si nikada ne dopušta predah od komediografskog registra, iako za to postoje valjani dramski razlozi. 
Točnost, uvjerljivost i pogođena »stišanost« role opisuje Željka Königsknechta kao šefa noćnog kluba te Albinova životnog partnera Georgesa: smirenog i točno onoliko rezigniranog koliko je potrebno da zadrži autoritet nad potpunom razuzdanošću svog obiteljskog i poslovnog miljea. Mario Mirković komunicira jaku karizmu ledene, sarkastične i gorke kraljice ili moderatorice kabaretskog dijela programa, kao što je i Linda Begonja napravila vrlo sugestivan, mračan i lascivan karakter u nevelikoj, ali precizno i bespoštedno odigranoj roli nekadašnje lovkinje na miraz i neodgovorne majke dječaka (u odrasloj ga verziji igra Ivan Đuričić) kojeg je prije mnogo godina ostavila na pragu noćnog kluba. ” (…)
“Izvjesno je da će publika voljeti “Krketku” i da je “Kerempuh” odigrao komericijalan, pa ipak i edukativan repertoarni potez.” (…)
(Nataša Govedić, “Krletka” J. Poireta: Ptičica za sve seksualne orijentacije, Novi list)

 (…) “Hrvoje Kečkeš kao Albin/Zaza napravio je vjerojatno najbolju ulogu u karijeri.” (…)
“U uspješne uloge, ali takve po kojima će se predstava pamtiti, ulaze i transvestitske uloge Marija Mirkovića, Filipa Detelića i Borka Perića. Svaki od njih, uz pomoć koreografa Dinka Bogdanića i njegove asistentice Tine Vrtar Stipić, svojem je ipak tipskom zadatku dao nešto posebno – od cinizma i komunikacije s publikom kakvi su mogući samo u noćnom klubu slobodnijih nazora, preko savršene groteske mimike i gesta, do upraov almodovarske transrodne histerije.” (…)
(Igor Ružić, T-portal)