Mrtve duše
Kamo hitamo?
(Bilješke uz dramatizaciju Mrtvih duša)
Kamo hitamo? Neka mi netko odgovori! Što znači to gibanje koje sije užas oko sebe? … Nema odgovora. Samo razderani zrak grmi i pretvara se u vjetar.
(N. V. Gogolj, Mrtve duše)
Osobno, Nikolaj Vasiljevič Gogolj jedan mi je od najdražih “klasičnih pisaca” (mada je vrlo neklasičan klasik, nema sumnje da pripada tom kanonu). Ono što u njegovim tekstovima neprestano iznova oduševljava čudesan je spoj smiješnog i tužnog, istovremena staromodnost i modernost, sposobnost da se bude istinit, a pritom se stvarnost svjesno “iščašuje”; da se bude grub, a poetičan, nemilosrdan, a sućutan. “Gogolj je bio čudan svat, ali geniji su uvijek čudni.”, reći će za njega Nabokov, oštroumno zaključujući da je kod Gogolja “premještanje fokusa sama osnova umjetnosti” (u knjizi koju svakako treba pročitati – Vladimir Nabokov, Nikolaj Gogolj; urednik: Zlatko Crnković; Znanje, Zagreb, 1983. – što ju je ovaj kozmopolitski ruski emigrant, autor “Lolite”, napisao za svoje američke studente, nezadovoljan dotadašnjim prikazima Gogoljeva života i djela, za koje je držao da su “preakademski”). Doista je tako; vjerojatno odatle ponire neuhvatljivost njegovih djela, i naš osjećaj da nismo točno sigurni što je to što čitamo. Jer, veliki pisci najveći su upravo tamo gdje izmiču očekivanom, gdje odlaze nekamo kamo mi ne bismo pošli, zato što niti ne znamo da se tim putem može ići. Gogolj je takav gotovo na nivou rečenice; on nam ne dopušta da se za išta uhvatimo, šapćući nam iz prošlosti kako svijet u kojem živimo, kao i umjetnost koja o njemu progovara, nemaju stalan karakter, te da nerijetko treba isključiti razum da bismo se približili istini. Riječima Nabokova: “Apsurd je bio Gogoljeva najdraža muza.”
Ponuda da dramatiziram Mrtve duše za kazalište “Kerempuh” zato je došla kao jedan od onih zadataka koji i nisu zadatak, već radost. No i prije ponovnog čitanja romana, bilo mi je jasno da radost, kako to već biva, neće biti lišena muke: Gogolja je, naime, teško dramatizirati, čak bih rekao da se on opire takvom postupku. Razloge ponajprije treba tražiti u spomenutom “premještanju fokusa”; najmoćniji kad se otrgne od vlastite pripovjedne linije i upadne u naoko posve bespotrebnu digresiju, najduhovitiji u opisima lica koje je teško prenijeti u dijalog, najsugestivniji kad namjerno zaustavlja radnju da bi se posvetio nekom ciničnom i(li) lirskom opažanju, Gogolj se bezobrazno smješka svakome tko njegovu prozu odluči pokušati prenijeti u drugi medij. To su mi potvrdile i ostale dramatizacije: ona, vjerojatno najpoznatija, Bulgakovljeva, po kojoj se i danas Mrtve duše često postavljaju, zatim hvaljena, vrlo ogoljela i gotovo komorna slovačka verzija Milana Lasice i Vladimíra Strniska, te razigrana BBC-eva radijska verzija dramatičara Dana Rebellata. Učeći od njih, krenuo sam svojim putem, ne zaboravljajući ono što je sam autor pisao – da sve mora biti “sagrađeno od naše građe, od naše zemlje, tako da svak osjeti da je to uzeto iz njegova vlastita tijela”. Ne dirajući Gogoljevu Rusiju, u njegovoj sam knjizi stoga tražio stvarnost kakvu i sam poznajem, stvarnost u kojoj nije grijeh pronaći rupu u zakonu i osigurati sebi korist, jer “to rade svi “, stvarnost gdje su slatkorječivi domoljubi prvi u redu kad se domovini uzima, a posljednji kad joj se daje, stvarnost u kojoj je kolektivno pranje ruku jedan od viđenijih javnih obreda, a licemjerje jedan od prisutnijih modela ponašanja… “Rusijo, kamo to hitaš?”, pitao se Gogolj 1841. godine. “Daj mi odgovori!”
Pavel Ivanovič Čičikov, koji Rusijom “putuje po svome poslu”, čovjek je kakvima je naša svakodnevica napućena. Amorfan i prilagodljiv, on govori ono što drugi žele čuti, otvarajući si tako vrata osobnog probitka. Društvena mu klima savršeno odgovara: svi imaju putra na glavi, društveni je aparat zbunjen i prepun proturječnosti, a za uspjeh nisu ključni ni inteligencija, ni obrazovanje, ni moralnost, već – snalažljivost. Stanje je to stvari koje, i onda i sada, i tamo i ovdje, ne samo odobravamo, već i podupiremo svi. A kad nas se pita “Kamo hitamo?”, tek ćemo slegnuti ramenima. To i tako nije važno, dok god se nešto može ušićariti.
Dubravko Mihanović
Autor: Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Prijevod: Zlatko Crnković
Redatelj: Dražen Ferenčina
Dramatizacija: Dubravko Mihanović
Scenograf: Ivo Knezović
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Glazba: Mate Matišić
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Mondecar
Scenski pokret: Maja Đurinović
Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
Osobe:
Pavel Ivanovič Čičikov, putnik – Hrvoje Kečkeš
Selifan, kočijaš i po potrebi pripovjedač – Luka Petrušić
Tajnik vijeća – Antun Tudić
Gradonačelnik – Edo Vujić
Predsjednik suda – Željko Königsknecht
Manilov, vlastelin – Angel Palašev
Sobakevič, vlastelin – Tarik Filipović/Velimir Čokljat
Nozdrjov, vlastelin – Mario Mirković
Mižujev, Nozdrjovljev prijatelj – Ivan Đuričić
Manilova, supruga Manilovljeva – Nina Erak – Svrtan
Nadzornik, kod Manilova – Nenad Cvetko
Korobočka, vlastelinka – Elizabeta Kukić
Gostioničar – Nenad Cvetko
Načelnik okružne policije – Nenad Cvetko
Feodulija Ivanovna, Sobakevičeva supruga – Mia Begović
Pljuškin, vlastelin – Vlatko Dulić
Prvi činovnik, na sudu – Nenad Cvetko
Drugi činovnik, na sudu – Nenad Cvetko
Gradonačelnikova kći – Anja Đurinović
Vratar, kod gradonačelnika – Nenad Cvetko
Mrtve duše – Antun Tudić, Željko Bajt, Goran Jambrečina, Morina Behxhet, Tomislav Radić, Ivica Antončić
Fotografije: Saša Zinaja
Oblikovanje plakata i programske knjižice: Mario Jurjević
Premijera: 21. listopada 2011.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj (Ukrajina, Soročinci, 31. ožujka 1809. – Rusija, Moskva, 4. ožujka 1852.); ukrajinski i ruski pripovjedač i dramatičar. Uz Puškina smatra se utemeljiteljem moderne ruske književnosti, otvarajući vrata nadolazećem realizmu. Sitan ukrajinski vlastelin, radio kao niži činovnik u Petrogradu, potom kao predavač na Petrogradskom sveučilištu; potkraj života u ime pravoslavnog misticizma odriče se svojih djela, spalivši dio romana Mrtve duše. Književni rad započeo je romantično-humorističkim pripovijetkama za koje je uzimao teme iz života ukrajinskoga sela (Večeri na majuru kraj Dikanjke, 1830. – 1834.). U zbirci Mirgorod (1835.) već je vidljiva Gogoljeva kasnija osnovna karakteristika: realistično oblikovanje materijala obojano ironijom, u komičnom ugođaju (smijeh kroz suze). Novele s temama iz petrogradskog života potvrđuju Gogoljev stil: jednostavnost fabule, iscrpnost u opisivanju sredine, neusporediva vještina portretiranja, bogat jezični izraz, satirički ton nerijetko prožet grotesknim duhom (Kabanica, 1841.), mjestimično karikiranje (Nos, 1836.). Sve te osobine najpotpunije se sintetiziraju u glavnom djelu Gogoljevu, Mrtvim dušama (1842.), koje predstavlja temelj ruskog realizma te je odigralo važnu ulogu u društvenom životu Rusije. Među stilskim postupcima Gogoljevim treba istaknuti njegovo umetanje lirskih digresija kojima se želi ublažiti težina i ozbiljnost sadržaja, ili pak prevladati ironična i satirička oštrica. Taj će postupak preuzeti moderan roman, proširujući ga i osamostaljujući. Nezaobilazno mjesto u Gogoljevu stvaralaštvu zauzima pripovijest Taras Buljba (u Mirgorodu), te kazališni komad Revizor (1836.), jedna od najznačajnijih komedija uopće.
Dražen Ferenčina, rođen je 10. veljače.1967. u Zagrebu.
Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu, a diplomirao je Kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Režirao je oko 80 predstava u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Podjednako na scenu postavlja tekstove klasičnih (Shakespeare, Molière, Čehov, Gogolj…) kao i suvremenih dramskih autora (Zajec, Boko, Mihanović, Matišić, Špišić…).
Za svoje predstave dobio je niz nagrada među kojima se ističe Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju režiju i najbolju predstavu „Brak iz računa“ Antona Pavloviča Čehova u izvedbi Satiričkog kazališta „Kerempuh“ (2007.).
Bio je umjetnički ravnatelj Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu, a trenutno je zaposlen kao umjetnički savjetnik i redatelj u Kazalištu Virovitica.
…Predstava MRTVE DUŠE promišljeno je scensko čitanje Gogolja koje se odmjereno kreće između realizma i groteske, prvim ukazujući na rasap društva, drugim na stupanj rasapa.
(Igor Tretinjak, Vijenac)
…Predstavu svakako valja pogledati zbog izvanredne Elizabete Kukić u roli vlastelinke Korobočke. To je Gogolj u svom najboljem izdanju.
(Nataša Govedić, Novi list)